Kada ste posljednji puta vidjeli sretnog čovjeka? Onako istinski sretnog, zadovoljnog, mirnog, koji je usklađen s onime što misli, govori i radi. Koji plovi nekom svojom životnom putanjom, u stanju u kojem se ne opterećuje onime čime se prosječni ljudi svakodnevno opterećuju, niti se dovodi u situacije u kojima reagira instinktivno, prema naučenim obrascima, u skladu s emotivnim okidačima koji se u njemu javljaju?

Vjerujem da se mnogi od nas neće moći sjetiti kada su takvog čovjeka posljednji put susreli, a većina će vrlo vjerojatno tvrditi da ni ne postoji i da je u svijetu u kojem živimo nemoguće doseći takvo stanje.

Često promatram ljude oko sebe, a kako prirodno posjedujem snažnu intuiciju i empatiju (što ponekad zna biti jako teško, ali nije na nama da prosuđujemo i teško pokušavamo svesti na lako), osjetim i ono što se na prvu možda ne vidi i ne osjeti. Vidim ljude kako se mijenjaju i ulaze u neka sasvim druga emotivna i energetska stanja nakon samo jednog telefonskog poziva, poruke ili e-maila člana obitelji, prijatelja, poznanika, osobe s kojom smo u intimnoj vezi, šefa ili zaposlenika i slično. Vidim kako im se stanje svijesti u potpunosti transformira nakon prihvaćene vijesti u medijima, nakon što su proveli neko vrijeme na društvenim mrežama, povezujući se sa svim tim energijama od kojih mnoge uopće nisu njihove i nikada ne bi ni bile da nije takve konekcije u kojoj se odjednom ispred nas otvaraju pristupi u razne svjetove i slično. U tim se situacijama u ljudima rađaju snažne emotivne reakcije, ovisno o tome kakvu su informaciju primili. Najčešće je to bijes, frustracija, strah, krivnja, sram. S druge je strane to često strast, žudnja, osjećaji koji povisuju adrenalin i dovode nas u stanje snažne pozornosti na objekt, neovisno radi li se pritom o stvari ili o osobi. Na taj način ulazimo u stanje čudne, ovisničke pobuđenosti gdje nam osjetila neprestano rade, misli nam se neprestano vrte i mi smo zapravo cijelo vrijeme u zamci visoke pozornosti na nešto izvanjsko, često potpuno nebitno ili za nas štetno, koja nas u potpunosti izbacuje iz ravnoteže i odvaja od onoga tko smo uistinu i zbog čega smo došli na ovaj svijet. Takvo je stanje jedna vrst opsesije, ovisnosti, gdje se mi s vremenom naviknemo na to da nam je cijelo biće pod stresom i ono postaje naše prirodno stanje, kronična pojava.

Što se potom događa? Tražimo sve više i više takvih senzacija i sve više se udaljavamo od unutarnjeg mira. A taj je mir naša duboka potreba, zov naše duše. I jedino kad uronimo u njega, možemo spoznati pravu, istinsku sreću.

U stanju nemira i neprestane pobuđenosti uma na vanjske senzacije, taj isti um pokušava kontrolirati ljude i situacije, manipulirati, predviđati ishode. Pritom se samo još više uznemirava ako stvari nisu onakve kakvim ih je zamislio da bi trebale biti. Ako se drugi ljudi ne ponašaju spram njegovih očekivanja. Ako nema nadzor nad situacijama. I što više ulazimo u to, to se više identificiramo s umom, to snažnije vjerujemo da smo samo ovo tijelo, da smo neraskidivi dio stresne situacije, da se stvari odvijaju protiv nas, da su ljudi loši, svijet nepravedan dok naposljetku ne dođemo do faze u kojoj više ništa nema smisla. Ponekad si to priznamo pa zapadnemo u depresivna stanja, ponekad taj besmisao potisnemo i pravimo se da je sve u redu. A zapravo uopće ne živimo. U nama nema poleta, života, čuđenja, dječje zaigranosti, strasti za životom. Ničega.

Tada postajemo zaglavljeni u samom preživljavanju, više ne posjedujemo život, već on posjeduje nas. Baca nas s jedne na drugu stranu obale, bez da stignemo uhvatiti dah, a kad nam ponekad prikaže sunce i umiri valove, vjerujemo da je to sreća i da je rezervirana samo za rijetke trenutke. No, stvar je zapravo, kao i uvijek, samo u nama. Kad bismo našu pozornost usmjerili na nešto drugo, umjesto neprestano na posao, vijesti, supružnika i to što je pogrešno (ili čak dobro) danas napravio, obveze, probleme, dileme, prošlost, naše e-mailove, vibracije i poruke (od kojih je većina stimulativna i potiče nemire, a manjina je profinjenih vibracija koje umiruju) na društvenim mrežama i u medijma općenito, aktivirali bismo potpuno novo polje osjetila i reakcija i počeli bismo stvari i život doživljavati u nekom drugom svjetlu.

U trenutku kad mozgu serviramo previše informacija izvana, previše senzacija i svega što je izvan našeg unutarnjeg svijeta (a većina ljudi cijeli život provede u tom stanju, barem od trenutka kad iskorači iz djetinjstva kao takvog), mi kao cjelina postajemo neusklađeni i zapravo, koliko god si to teško priznavali, naše biće postaje neučinkovito. I dalje u tom stanju umne stimulacije možemo biti najbolji u svom poslu, možemo savršeno igrati neku od naših uloga i prividno ostavljati dojam da je sve u najboljem redu. No, onda kad nastupi prva prepreka, kad se nađemo pred izazovom koji ne možemo iskontrolirati umom, doći će do rušenja sustava. Što se sve bude više urušavalo, to ćemo više žudjeti za adrenalinom koji pritom nastaje jer nam je mozak tako isprogramiran i to ćemo dublje upadati u stanje odvojenosti od samog sebe i unutarnjeg mira koji je jednak samoj, čistoj, izvornoj sreći.

Zanimljivo je i što i um u stanju takvih povišenih senzacija i stresa nije učinkovit kako bi mogao biti. Um koji je snažno fokusiran na neki objekt, situaciju ili mjesto, postaje rob tog objekta i na to troši enormne količine svoje energije. Ako se fokusira na objekte, situacije ili mjesta koja ga odvlače u nekim negativnim smjerovima, on se povezuje s njima i počinje dijeliti njihovu energiju i njihove informacije. Sve je povezano i od toga se ne može pobjeći. Ono čime smo okruženi sasvim sigurno snažno utječe na naš osobni svijet i doživljaj samog života. Čak i na okolnosti koje nas prate i stvari koje nam se događaju.

Da bismo ispričali neku drugu priču i iz stanja odvojenosti od sebe došli u stanje istinske, duboke povezanosti sa sobom koju karakterizira unutarnja mudrost, mir, jasnoća uvida pa i pomalo magične siuacije u kojima se stvari bez mnogo naše fizičke intervencije odvijaju na najpovoljniji način za nas, moramo otkloniti pozornost od našeg tijela, naše gladi, naših strasti, naših boli i svega onoga što nas ovisnički privlači i oduzima nam energiju. To dakako nije lako i zahtijeva veliki trud i fokus na nešto sasvim drugo od onoga na što smo navikli, ali isto tako predstavlja gotovo jedini put k tome da postanemo živi i sretni, da posjedujemo život zbog kojeg smo ovamo došli, umjesto da on posjeduje nas.

To je ujedno i put k tome da nas stvari i drugi ljudi ne posjeduju. Put k istinskoj slobodi. Ne znači da se moramo odreći svega iz vanjskog svijeta i to je nemoguće u vremenima u kojima živimo. Zapravo, rekla bih i da je sasvim nepotrebno. No, u trenutku kad shvatimo da sasvim mirno možemo iz vanjskog svijeta uroniti u unutarnji, ući u područje drugih moždanih valova i ondje se odmoriti, umiriti, napuniti novom energijom i uskladiti sa sobom, vanjski se svijet više neće doimati kao adrenalinski vrtuljak, polje oscilacija od euforije do histerije ili mjesto na kojem okolnosti odlučuju o tome kako ćemo se u pojedinom trenutku osjećati, a sukladno tome i koliko ćemo energije imati i kakva ćemo iskustva stvarati.

Ako zamislimo nas u čitanju neke stresne vijesti u medijima, razgovoru s osobom koja nas uzrujava, pa čak i u razgovoru s osobom koja nas na neki način poztivno uzbuđuje, nas zapravo ta situacija u tom trenu u potpunosti drži zarobljenima. Povišen nam je adrenalin, tijelo proizvodi određene kemijske reakcije kojima ne vladamo i sve vodi, kako god okrenemo, k nemiru i stresu. Ako istovremeno zamislimo sebe u stanju u kojem čitamo neku inspirativnu knjigu ili tekst, usredotočeni smo na dragu osobu koja nam prepuna života i dječje razdraganosti priopćava nešto toplo, lijepo i divno što joj se dogodilo i što ima potrebu podijeliti s nama, dok radimo nešto kreativno (u mom slučaju kad pišem ili nešto posebno, s potpunom pozornošću, kuham te ako dijelim misli i emociju s nekime tko je moja srodna duša) i slično, mi smo u stanju sasvim druge vibracije i drugih moždanih valova i naše je biće opušteno, mirno i usklađeno. U tim trenucima i u toj usklađenosti često izgubimo pojam lineranog vremena, iskoračimo u potpunosti iz tijela, strahova, briga, ograničenja i postajemo savršeno slobodni. Živi. Stvarni.

Ulazak u ovo stanje iziskuje trud prvenstveno zato jer smo navikli na neprirodno stanje u kojem živimo s hormonima stresa.

I sama znanost može potvrditi postojanje više vrsta moždanih valova. Većina ljudi je najčešće u beta rasponu frekvencija moždanih valova koji sežu od niskih preko srednjih do visokih. Visoki raspon je stanje snažne stimulacije pri čemu smo najdalje od naše stvarne prirode. Ovo stanje možemo zamisliti ako se na trenutak vratimo u situaciju u kojoj dobivamo uznemirujuću vijest i potpuno se identificiramo s emocijom koju takva vijest u nama prouzroči. Ili kad druga osoba utječe na nas na način da potpuno nekontrolirano ili nesvjesno emotivno reagiramo na nju i u stanju smo neprestanog umnog, tjelesnog ili emotivnog stimulansa, povišenog adrenalina i takvo nam stanje gotovo uvijek unosi ili ostavlja izvjesnu dozu nemira. Ponekad nam se može učiniti kako je ono krajnje zanimljivo, no sve dok se u nama pojavljuju nekontrolirani emocionalni obrasci, takva situacija nije zdrava za nas i prije ili kasnije će dovesti do nekog disbalansa koji će se sasvim sigurno odraziti na nama i našem životu. Kad naučimo izići iz beta frekvencija i prelaziti iz stanja u kojem smo netko za koga vjerujemo da smo na temelju uloga koje igramo u ovom životu i fizičkih obilježja, u stanje u kojem smo nitko, gdje smo čista svijest, bezuvjetna ljubav, mir i postojanje, više nećemo biti uvjetovani podražajima izvana i moći ćemo se izdizati iz situacija i zadržati naš mir.

Također, ako komuniciramo s osobama koje ovo mogu postići, osjetit ćemo nadzemaljski mir, sigurnost i toplinu.

Alfa moždani valovi prisutni su onda kad smo potpuno opušteni, smireni, kreativni, intuitivni. Kad ne prosuđujemo i ne razmišljamo previše, već prije svega jesmo, sanjarimo, maštamo, prihvaćamo i propuštamo stvari svijeta kroz nas. Vjerujem da sam svoj roman pisala u potpunosti u alfa stanju i da oni koji ga pozorno čitaju, mogu to osjetiti i također uroniti u to stanje. Zato mi često kažu da su se osjećali potpuno drugačije nego obično kad su ga čitali, da su ga čitali polako, onda kad su bili spremni za njega te da im je pritom odgovarala samoća.

Theta i gama moždani valovi u potpunosti zalaze u neke meditativne sfere, na prijelazima između budnosti i sna ili obrnuto, stanjima duboke molitve, meditacije i drugo.

Često zaboravljamo kako u svakom trenutku možemo odlučiti u potpunosti promijeniti našu priču. Živjeti budno, svjesno, zaigrano. Čuditi se poput djeteta, voljeti iskreno i bez uvjetovanja, željeti biti, a ne samo imati.

Svakodnevno viđam tolika lica u kojima je nestalo života. Čak i ako se smiješe, čak i ako naizgled u materijalnom svijetu imaju sve, čak i ako trenutno ne pate od neke bolesti ili ih kod kuće čeka nekoliko para ruku koje ih trebaju.

I to je zapravo najtužniji prizor koji se može susresti.

Jer, nismo ovamo došli da bismo živjeli odvojeni od sebe. Da bismo istinsku sreću prepoznali samo u rijetkim trenucima i da bismo robovali vanjskim senzacijama.

Danas ću snažno i svjesno zaroniti u sam život.

Kao što sam to učinila i sinoć kada mi se u jednom trenu milijun latica s procvjetale voćke, popraćeno kišom i snažnim vjetrom zaplelo u kosu.

I taj trenutak čistog života, taj djelić sekunde u kojem tako budno osjetimo da smo jedno sa svime; i s noći, i proljetnim zrakom, kapima kiše, milijun ružičastih i bijelih latica, vjetrom, zapletenom kosom, tijelom dušom, emocijom, onima koji nas čekaju u toplom domu i onima koju su izvan njega, a vezani su nama nekim neraskidivim nitima vječnosti…

taj je trenutak tako jasna i čista spoznaja da u njemu posjeduješ sam ŽIVOT.