Što ti je ono točno ljubav?, pitat će, a ti bi mogao odmahnuti rukom. No, možda će ti oči zasjati onim istim sjajem dječaka, na pragu putovanja prema nekamo gdje niste znali što vas očekuje i što nikako niste ni mogli znati. Ovisi. Sve ovisi o tome jeste li dopustili zaboravu da izbriše početak.
Nemoj je nikada zaboraviti. Ni sebe takvog kakav si joj jednom prišao. Jer to što su sada iza vas godine, iskustva, brazde života, izbočine i krivine na nekada glatkom obzoru postojanja, ništa ne mijenja. Ona je zauvijek ona. I ti si zauvijek ti. Ako ne dopustite zaboravu da izbriše početak.
Što ti je ono točno ljubav?, pitat će. A ti ćeš pomisliti na jednu zimu i jedan snijeg, toliko dubok da su joj u njemu ostajali tragovi nogu do malo ispod koljena, kad je nečujno i tako ozarena, što od svježeg zraka koji štipa obraze, što od svega što je odjednom veže za tebe, došla na tvoj prag. I sjetit ćeš se svih vaših trenutaka u kojima ste djelili dom od zagrljaja, jedini koji ste uistinu imali, i onih noći u automobilu ispod zvijezda koje su potom, sve do jedne sišle odnekud na njen dlan. Pa kad te je njime pomilovala, po ramenima, licu, kosi i rukama, nosio si posvuda zvjezdani prah sa sobom još danima, i ništa i nikoga nisi poznavao osim sebe i nje, do sljedećeg susreta.
Sjetit ćeš se kako si i danima prije vjenčanja lutao gradom od stana do stana i tražio vam dom. A kad si ga napokon našao, u najljepšoj ulici ovoga grada u kojoj se godišnja doba ocrtavaju kao u slikovnici, nije bilo važno što na vratima ne stoji ugravirano tvoje ili njeno ime. Nimalo. Jer ona je znala od praznih zidova koji su pripadali nekom drugom, načiniti dom topliji od svih u koje si ikada kročio. To ti je tako kad nosiš sliku doma posred svoga srca i nema dana da ne zaviriš ondje i ne pomisliš na trenutak kad ćeš u njega ući. Jer dom nisu zidovi, ugravirana imena i prezimena na pločicama pričvršćenim na vratima niti zapisi u vlasničkim listovima. Dom je duša preslikana u svaki kutak nekog samo vašeg mikrosvemira. Miris jutarnje kave ili večernjeg čaja. Poljubac na vratima kad odeš i kad se vratiš. Podignutih prstiju da te dosegne bolje i bliže. Dom je smijeh i upaljena svijeća nekog naizgled običnog ponedjeljka koji je od jutra svima mrzak samim time što je prvi radni dan nakon vikenda. Svima, osim tebi i njoj.
Što ti je ono točno ljubav?, pitat će. A ti ćeš listati albume s fotografijama koje ona oduvijek i redovito razvija, uredno posložene kronološki, s njenim komentarima, i svaka će fotografija povući za rukav sjećanje koje će odnekud izroniti pred tebe. Vidjet ćeš je kako uvježbava koreografiju prvog plesa na parkingu garaže jednog trgovačkog centra, vrisnuvši od radosti što je to što ondje čuje upravo vaša pjesma. Osvijestit ćeš ruku kojom joj nježno povlačiš zatvarač na vjenčanici, upravo ti, jer tako je jedino i samo htjela, i potom je dugo grliš straga. A ona šuti i zadržava suze da ne razmaže onu lijepu šminku iako je tebi s njom i bez nje jednako tvoja i jednako ista onoj koju si izabrao jedne zime, kad je snijeg sezao do malo ispod koljena kroz koji je nečujno prema tebi tapkala. Sjetit ćeš se prve noći u stanu bez vašeg imena, njenog smijeha i samo dvije čaše. Kad niste imali naizgled ništa, a imali ste i više nego sve. Jer dobro znaš, dok imate jedno drugo, sve joj zvijezde počivaju na dlanu pa kad te njime pomiluje po ramenima, licu, kosi i rukama, nosiš posvuda zvjezdani prah sa sobom još životima.
Što ti je ono točno ljubav?, pitat će. A ti ćeš je vidjeti kako nezaustavljivo plače, potrpavši vaš dom i sve uspomene u kutije i vrećice, ona koja inače tako dobro zna da dom nisu zidovi, ugravirana imena i prezimena na pločicama pričvršćenim na vratima, niti zapisi u vlasničkim listovima, već duša preslikana u svaki kutak nekog samo vašeg mikrosvemira. No, tada svejedno plače, redajući uspomenu za uspomenom; prvu bračnu noć među praznim zidovima i dvije čaše ispunjene smijehom, dva smotuljka bezuvjetne ljubavi prenesena preko praga, prve samo vaše Božiće, prve tragove malih stopala no tlu jednog stana, jednog doma u u najljepšoj ulici ovoga grada u kojoj se godišnja doba ocrtavaju kao u slikovnici.
„Ne želim se više nikada vezati za svemire unutar zidova.“, rekla je ona koja uvijek govori da se ni za što nikada ne treba vezati. A ti si znao da će odmah potom iz nečega ponovno načiniti dom. Naizgled ničega. Bez gravure vaših imena na vratima. I opet će zasvijetliti Božići i još će nekoga prenijeti preko nekog novog praga. I nizat će uspomene, dok će neka nova mala stopala činiti prve korake na tlu jednog stana, jednog doma u nekoj drugoj ulici, ovoga grada gdje ste se voljeli.
Što ti je ono točno ljubav?, pitat će. A ti ćeš znati da to nisu zidovi ni imena ni prezimena na vratima, zapisi u vlasničkim listovima, potpisi na dokumentima. Da to nije tvoje prezime kraj njenoga imena, pola tvoje i pola njene plaće na gomili za plaćanje računa. Znat ćeš da je to ona koja je zauvijek ona. I ti koji si zauvijek ti. Ako ne dopustite zaboravu da izbriše početak.
Ako ne povučete crtu između onih od nekada koji nisu imali ništa, a svejedno su imali sve.
I ovih od danas.
Što ti je ono točno ljubav?, pitat će. A ti ćeš pomisliti na svijet iza jednih vrata gdje se miješaju radost, cika, ushićenje i zagrljaji. Gdje sve miriše na jutarnju kavu i večernji čaj, svijeće ponedjeljkom i topli kruh vikendom.
I gdje na pločici na vratima više nisu ugravirana ničija imena ni prezimena.
Gdje piše samo jedno, kako izvana, tako i iznutra:
OVDJE STANUJE LJUBAV.
(Svaka je sličnost sa stvarnim događajima s ljubavlju namjerna.)