Tebi.

Kojem sam odavno sve rekla, a bez da sam pričala.

Tebi.

Koji si mi pokazao najsnažnije lice strasti i najdublje ponore davanja.

Tebi.

S kojim sam spoznala da je ljubav iz najljubavnijih filmova ništa spram onoga što može biti ovdje i sada.

Tebi.

U kojeg sam se zaljubila onako ludo da nisam mogla luđe i u kojeg bih se sasvim sigurno zaljubila svaki put ispočetka.

Možeš li mi dati neki tajni kod, neki samo naš znak po kojem ću Te prepoznati jednom kad dođemo opet u neke živote, a u nekim drugim tijelima? Ili ćemo vjerovati da kodovi kao takvi nisu potrebni jer ćemo se uvijek iznova, kao i na ovom putovanju, sigurno prepoznati?

Tebi.

Kojem sam trčala u zagrljaj kroz vrijeme, onako kao da lebdim kroz zrak dok svijet stoji i k Tebi me propušta.

Tebi.

Čiji mi je miris još satima ostajao u nosnicama nakon što bismo se rastali jutrima. Jer mi smo, obilježit će me to zauvijek, mjesecima baš cijele noći provodili u automobilu, grleći se pod zvijezdama.

Tebi.

Koji si mi pokazao najveće ludilo zaljubljenosti i najveću snagu istinske ljubavi koja rastvara i stvara svjetove.

Nedavno mi je, sama od sebe, u pauzi predavanja u Alpama prišla jedna žena. Pogledala me i nekako mi ovako u prijevodu rekla: „Marina, tvoje je fizičko tijelo potpuno ženstveno. Tvoja je vanjština krajnje nježna i u svakom njenom djeliću prevladava ženska energija. Fizičko tijelo tvoga supruga je beskrajno muževno. On je u tom pogledu zaista muškarac, potpuno obavijen muškom snagom i muškom, zaštitničkom energijom. No, tvoja unutrašnjost je uz veliku senzibilnost isprepletena i snažnom odlučnošću i snagom koja je karakteristična za mušku energiju. U njegovoj unutrašnjosi ima jako puno nježnog, senzibilnog, mekog obilježja koje je karakteristično za žensku energiju.

Kad se to sve spoji, znaš li što nastaje? – pitala me je.

Odmahnula sam glavom, prateći sa zanimanjem što će dalje reći.

Nastaje kugla.

Potpuno glatka, sveprožimajuća kugla.

Jedinstvo.

Jedno.

Pokazala je rukama pokret kao da formira i miluje kuglu.

Naježila sam se. Nikada u životu nisam doživjela tako istinski opis mene i Tebe, i to iz ugla nekoga tko nas je samo u nekoliko navrata promotrio sa strane.

Zatim mi se zahvalila što je imala priliku svjedočiti tome.

I što da ja uopće Tebi više kažem?

Na koji da se način zahvalim i kome točno?

Tebi, sebi, životu?

Znaš kako to najbolje radim?

Tako da volim i slavim.

Što su ono govorili? Sedma kritična? Službena? Možda neslužbena? Na neslužbenu sedmu sam prvi put obukla vjenčanicu? Danas, na četrnaestu ili službenu sedmu je kao i svake godine oblačim ponovno.

Tradicionalno, luckasto. Životu u čast.

Dobro, i Tebi i meni. Ali mi nismo odvojeni od Života tako da to dođe na isto.

Sedma kažeš? U sedam godina; nijedna jedina sumnja u to kao ono pravo, nijedna noć leđa o leđa, jedan pas, tri anđela, četiri selidbe, posljednja u naš stan. A koliko država, koliko gradova, koliko ludosti i iskustava?

Sedma kažeš?

Kugla.

Život.

Igra.

Sve.

Volim Te, volim Te, volim Te!

Sedma kažeš?

Hvala joj, grlim je!