Trebale su proći godine učenja, brojni razgovori sa sobom i puno ustrajnosti da bi se došlo do ovog naizgled jednostavnog nivoa u kojem je čovjek potpuno usredotočen na sadašnji trenutak. Obično su naše misli ili u prošlosti ili u budućnosti, zaokupljene strahovima, brigama i željama, a sadašnjost, koja je jedina uistinu stvarna, kao da ne postoji. Tako je ona još prije mnogo godina odlučila da će se svaki dan neko određeno vrijeme usredotočiti na sadašnjost i zauzdati svoje misli. Otada je to njena svojevrsna meditacija koja ju čini budnom i svjesnom. Tako je bilo i sada dok je promatrala ono dvoje iskričave, radosne djece, uho Crnog Psa što je povremeno zatitralo u snu ili dvije žene koje su komunicirale bez riječi. Nosnice joj je parao miris soli, pomiješan s mirisom vlastite kože, meke i baršunaste. Kad je rukom potom gladila svoje nježno bedro, osjećala je radost zbog njegove mekoće i ljepote i ta joj je radost prolazila cijelim tijelom, a milovanje po licu jednog nestašnog pramena svijetle kose pričinjavalo joj je neizmjernu ugodu.