18.10.

U početku smo uronjeni u igru. Potpuno nezavisni od svijeta. Kao susret dvojice malenih dječaka što je u subotnje popodne započeo čvrstim zagrljajem. Toliko čvrstim da su se lagano zaljuljali, i dalje zagrljeni, glasno se smijući, bez pitanja, bez misli, bez ičega. Dva bića, potpuno iskrena, kao tek rođena.

 Kao dječja cika, trčanje bez cilja jer on kao takav ne postoji, samo smijeh, radost, rumeni obrazi i vlažne šiškice koje mu u rijetkim trenucima kad mi ipak priđe pokušavam skloniti s čela, a on se otima jer sad nema vremena za to. Nema vremena nizašto drugo osim za trenutak uronjenosti u igru.

Između malih ženskih razgovora tog popodneva, savršenog odreska na kartonskom tanjuriću s dječjim motivima, iskrama u očima stotinu puta iskričavijim od onih što pršte iz svijeće vatrometa na torti malog slavljenika, između isprepletenih vibracija, svih odreda visokih, radosnih, hvatam Njegove oči i čitam što mi govore. Vidim kako se smiju i koliko nas vole. Koliko uživaju kad promatraju one od uzbuđenja vlažne kovrče što trče bez cilja, zarumenjene obraze koji poznaju samo uronjenost u igru. I kako uče od njih. Svakog dana. Svakog trenutka.

Jer opuštenost i radost jest ono što mi jesmo.

Sve drugo je ono što mislimo da bismo trebali biti.

Dok god isto ne shvatimo, nećemo se moći potpuno prepustiti.

Životu. Ljepoti Igri.

Dok god mislimo da djeca trebaju učiti od nas, a ne i mi od njih, kretat ćemo se po našim rubovima, neprestano balansirajući između dobrih i loših dana, bez da se ikada zapitamo možemo li loš dan ikako preobraziti u nešto drugo i što je doista loše u tom danu.

 Kiša? Naporan sugovornik? Nedostatak vremena za ono što nas raduje? Niz nema kraja.

 Dijete ne negira kišu. Ono trči po vlažnim ulicama, dodiruje kosu i radosno viče: Mamice vidi me, sav sam mokar!, pa nastavi trčati bez cilja, širokog osmijeha koji katkad dodirne srca ozbiljnih prolaznika i razvuče im rubove usana prema nebu. Dijete ne razmišlja satima o nekome čija mu energija ne odgovara. Ono se jednostavno s nekim takvim ne želi igrati. Poklanjati mu svoju pažnju. Odmakne se i nastavi po svom. Ne misleći više na njega. Jer ono nikada ne radi jedno, a razmišlja o drugom. I uvijek pronađe mjesto i vrijeme za ono što ga raduje. „Trebali bismo oprati zubiće.“, kažem mu.

„Pričekaj da prvo napravim hobotnicu od plastelina.“, odgovara. I čekam. Jer to je njegovo vrijeme za ono što ga raduje. Njegovih dobivenih pet minuta koje on ne zove minutama ni sekundama. Na dječjem je jeziku to samo još jedan trenutak uronjenosti u ono što raduje.

 U početku smo uronjeni u igru. Potpuno nezavisni od svijeta.

 U sredini smo uronjeni u svijet. Potpuno zavisni od njega. Uh, kad se samo prisjetim. Svih onih trenutaka u kojima si nisam dopuštala da budem ja. U kojima sam mislila da sam sve ono što bih trebala biti. Neka nimalo moja mjesta, neki nimalo moji ljudi, osmijeh skriven iza dlana jer tko zna tko me u tom momentu gleda. I kako taj osmijeh izgleda. Neki nimalo moji izbori. Neki nimalo moji putevi. A ja i dalje mišljenja da je sve to ono što bi trebalo biti.

Celofani. Strah od sebe u nutrini. Jer što ako ono tko smo doista, ono dijete uronjeno u igru, ogoljeno, iskreno, tek rođeno, ono što voli kišu i od uzbuđenja nema vremena zastati kako bi mu se sklonile vlažne šiške s čela, nije ono koje taj isti svijet traži?

 Prihvaća? Podržava?

Srećom, postoji i kraj.

Na kraju smo uronjeni u sebe. Trgamo celofane, sklanjamo dlan s osmijeha, odbacujemo strah. Kako? Tako da se suočimo s njime. Pa vidimo da nam ništa ne može. Stojimo pred njim i on pred nama, gledamo ga u oči i čak i ako drhtimo, ne pomičemo se unatrag. A onda on, strah, odustane. I prvi učini korak unatrag. Pa još jedan i još. Sve dok nam se sasvim ne izgubi iz kruga.

Oko nas počinju izranjati neka naša mjesta i neki naši ljudi. I pitamo se gdje su bili tako dugo, ne shvaćajući u tom trenu da su oduvijek tu. Samo nismo do sada uranjali u sebe pa ih nismo vidjeli.

Na kraju smo opet na početku. Jer biti uronjen u sebe, znači uroniti u igru. Biti ono što jesmo, a ne ono što mislimo da bismo trebali biti.

Radosni, neopterećeni, lišeni straha, puni povjerenja u Život.

Igramo se igri zamjena. Probleme mijenjamo za izazove. Kišu za intimu. Loš dan za savršeno veče. Distancu za zagrljaj. Sredinu za kraj. Jer kraj je početak.

Nikad nije prekasno i nikad nije nepovoljan trenutak.

Za odabire od kojih nam se širi duša. Za odustajanje od onog od čega se ona skuplja.

Za biti ono što jesmo, a ne ono što mislimo da bismo trebali biti.

Za radost. Za dijete u nama. Za ljubav.

I dok su nedjelje u sredini bile samo neki pomalo monoton dan, danas su zbir svega onog što preko tjedna spremam u ladicu želja i otvaram nedjeljnog jutra. Misli na moju I. koja sada šeta jesenskim NY, najčudesnijim gradom na svijetu i čiju energiju nepogrešivo mogu osjetiti. Emocija koju je jučer u meni proizvela pjesma, popodne u autu, dok držim dlan na njegovom koljenu i samo ga pritom malo jače stisnem. Stisak od tisuću riječi. Iskre u dječjim očima na jučerašnjem rođendanu, pogledi između, toplina bebinih ručica na mom licu, obilaženje zgrada u potrazi za nekim novim mjestom koje ćemo učiniti domom, malo, bijelo pero koje moj Dječak negdje pronalazi i donosi mi s divljenjem, a ja nepogrešivo znam da je isto anđeoska poruka. I nitko me ne može uvjeriti u suprotno. Čak i san koji sam usnula i čija me vibracija i dalje obavija nije slučajan – neki mali, primorski gradić s radosnim ljudima koji se druže, plešu po ulicama, smiju i vesele, s bistrim, tirkiznim jezerom u koje uranjam, plivam i osjećam se tako zaštićeno i čudesno dobro da to uopće ne znam opisati. Sve je to dio jedne nedjelje i osjećaja koji kao da nije s ovog Svijeta i koji mi poručuje da je sve dobro…

i da nikad nije kasno…

Za radost. Za ljubav. Za dijete u nama.

Uživajmo…