Nakon intenzivnog spajanja, beba se fizički polako odvaja od mene, i dalje me dotičući onim najfinijim vibracijama ljubavi koje posljednjih dana napipavam svuda oko sebe, ma gdje bila. Meko je spuštam u komadić njenog prostora, promatram još neko vrijeme, i dalje s onim osjećajem da je ovo sve filmski, nestvarno. Potom pomilujem jedne zlatne kovrče i onu ruku po kojoj su rasute, veliku, snažnu, što grli kao ni jedna druga. Pa se sagnem do bijele glave podno kreveta. Bogatija za četiri dodira.

Najbogatija ikada.

Uključuje se štoperica.

Tik-tak, tik-tak, tik-tak..
.
Izlazim iz sobe, moje škrinje s blagom, i otvaram na drugom dijelu stana vrata i prozore kako bih unutra pustila oblake. Volim ih. Kad nosimo sunce u sebi, oblaci su nam prijatelji. I oblačna jutra jednako radosna kao i ona sunčana. U čašu istiskujem limun, dodajem žličicu meda i na balkonu ispijam limunadu. U glavi mi jedna stara, posebna pjesma. Ne znam odakle baš sada. Ne mogu se sjetiti ni tko je pjeva. „Ti samo budi dovoljno daleko…“ – provuče mi se stih kroz srce. Nasmijem se. Dobro je. Sve je dobro kad taj stih zapravo nemamo kome reći. Ni dati. Jer u onoj škrinji s blagom spava sve naše. I neka posljednja ljubav. Najveća od svih. Srećom.

Tik-tak, tik-tak, tik-tak…

Potražim pjesmu na laptopu. Puštam ju kroz sebe. Zastajem i planiram iznenađenje za skori rođendan Onog Nekog. S obzirom da On obično čita moje postove, ne smijem više ništa napisati. Obožavam iznenađenja. Kad ih ja priređujem Njemu. To me raduje do krajnjih granica. Toliko da bih najradije već sada stala nasuprot Njega i sve mu rekla. A ne smijem. Jer iznenađenje ima svoju definiciju. Šutjeti do samog kraja.

Tik-tak, tik-tak, tik-tak…

Miriše kava. Vežem nestašni repić na vrhu glave, oblačim opremu za trčanje i iz škrinjice tiho pozivam Bijelu Njušku. Rasteže se i pomalo lijeno dolazi. Jer tek je nedavno svanulo. No kad shvati da u ruci držim njegovu ogrlicu, propinje se iznad mojih koljena i proizvodi zvuk koji nalikuje pokvarenoj gramofonskoj ploči. To znači da je lud od radosti. Baš kao i ja.

Tik-tak, tik-tak, tik-tak…

Izlazimo na ulice grada. Prazne. Oblačne. Prelijepe. Štandovi s jagodama zjape prazni. Na pokojem tek skupina mladosti. Koja se vjerojatno do svitanja zadržala u izlasku ili na nekom tulumu. Ako to uopće još postoji. Jer pričaju mi učenici da danas rijetko tko više organizira tulume. Prisjećam se mojih vremena u ta vremena. I polumračnih dnevnih boravaka punih romantičnih pjesama u nečijim zagrljajima. Tulumi po kućama u nekim tamo vremenima. Najromantičniji pečati tog doba.

Tik-tak, tik-tak, tik-tak…

Maksimirska šuma. Pokoja kap kiše na ramenu. Bijela Njuška poskakuje oko mene i poziva me na igru. Na pozornici iza glavnog ulaza neka žena i njen pas. Ona sporo pleše i pritom broji korake. Pas sjedi i promatra je. Uhvatim taj prizor i nešto u meni istovremeno zapleše. Ima nas još. Koji plešemo. Svatko u svom ritmu i na svoj način, uz svoju drugima nečujnu glazbu, ali plešemo. Kroz Život. A to nije mala stvar.
Dublje u šumi pokoji džoger i nekoliko vlasnika pasa sa svojim ljubimcima. Ima nešto veličanstveno, nešto sveto na licima onih koji trče. Kroz znoj probija jedna vibracija koja je uvijek pozitivna. Kroz katkad zgrčeno lice isijava istinska radost. Iako još ne bih smjela trčati, gledajući ih, automatski ubrzavam korak. Skoro do laganog trčanja. Svjesna kakvo je ljudsko tijelo čudo. I što je sve u stanju izdržati. Rastegnuti se unedogled. Propustiti Život kroz sebe. Na tren se raspasti pa opet podići. Snažno. Snažnije no ikada.

Tik-tak, tik-tak, tik-tak..
.
Volim rosu na livadi u šumi. Bacam štap tisuću puta. Bijela Njuška ga donosi i očekuje da ga bacim i tisuću i prvi put. Potpuno uživljena u trenutak. I dalje filmski, nestvaran. Na jezeru nekoliko kornjača. I tišina koja govori više od svih zvukova.

Tik-tak, tik-tak, tik-tak…

Ponovno ulice grada. Na štandovima se pojavljuju prve jagode. U tramvajima prvi putnici. Dvije kapi kiše na ramenu. Tenisice mokre od rose. Šape blatnjave od jutra punog radosti. Dišem duboko. Svjesna ljepote oblaka. Kad nosimo sunce u sebi, oblaci su nam prijatelji.

Tik-tak, tik-tak, tik-tak…

Otvaram vrata stana. U škrinji s blagom najmanje tijelo počiva na najvećem. Zlatne kovrče se gnijezde oko njih. Skidam tenisice pune rose. Mirnija no ikad. Sad kad sam zorom bila malo svoja, moći ću tijekom dana biti tako puno njihova.

Tik-tak, tik-tak, tik-tak…

Osmišljam ručak prije doručka. Pikantne, punjene tikvice kao tema oko koje će se kretati još ponešto. Plus desert. Bijelom dajem poslasticu. Odslušam još jednom pjesmu. Započinjem prenošenje slika iz Momentoriznice u riječi. Post u nastajanju…

Tik-tak, tik-tak, tik-tak…

Zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr…

Osjetila na najjače. Prednjače ona dodira i mirisa. Pod prstima mi opet pahuljasta, meka, svilena, bebina kosa. Ne znam ovog trena ni za što nježnije i mekše. U nosnicama mi miris bebe koji se širi cijelim tijelom, izvana i iznutra i ispunjava dušu. Znanstvenici još uvijek nisu dokučili odakle dolazi taj miris. Ne znam ovog trena ni za što mirisnije.

Bože, koliko Života može stati između samo dva zvrrrrrrrrrrrr!

Bože, kako je dobro, kako je lijepo.

Kad nosimo sunce u sebi.

Ljubim Vas.

Ako još niste, uključite svoje sunce.

Isplati se.