Nikada nisam bila sklona završecima. Kad bi stvari počele kliziti prema svome kraju, istovremeno bi me oko srca počela stezati neka nevidljiva omča za koju su bila zataknuta brojna pitanja. S velikim upitnicima. Kao i neka čudesna slutnja kojoj ne bih znala porijeklo ni svrhu. I neka nostalgija, čak i onda kad bih gotovo sigurno znala da je završetak samo neki novi početak.

Nikada nisam bila sklona završecima. Moja je dominantna vibracija vječni uvod.

Možda sam zato u svojoj percepciji završetke oduvijek bila sklona preobražavati u lagane prijelaze. Nekamo, preko neke nevidljive crte, gdje sve i dalje postoji, samo u nekim novim oblicima i bojama, a opet prepoznatljivo u svojoj vibraciji. Vibraciji vječnog uvoda. I zapravo sam odavno prisvojila sebi davno izgovorenu rečenicu da energija ne nestaje, samo mijenja oblik. To mi se uklapalo u dio o vječnim uvodima. To mi kraj nije činilo onako izrazito konačnim. To mi je ostavljalo prostora za udah i izdah. Procjep za opraštanje na rastanku. I priliku da uvjerim sebe da nije kraj, unatoč kraju naizgled.

Kad je prešao onu nevidljivu crtu između ovoga ovdje i onoga ondje, bila sam pred kraj mojih tinejdžerskih godina. Još uvijek dijete, toliko da u sebi nemam dovoljno čvrsti oslonac u spoznajama koje sam tek počela otkrivati, a opet svjesna neke čarobne ruke koja me usmjerava i vodi ulicom vječnih uvoda, govoreći mi da završetak kao takav ne postoji.

No, što onda postoji? To sam tek morala otkriti.

Moj je djed bio duša s kojom me od samog početka putovanja ovim svijetom povezivalo neko neviđeno razumijevanje. Ako vjerujemo u to da na svijetu postoje srodne duše, one iz skupine naših duša, on je zasigurno bio moja takva. I kao takav je za mene bio jedinstven u cijeloj užoj i široj obitelji. Njegova je pojava bila blaga i topla, oči su mu se smijale i obasjavale cijelo lice te se činilo da kroz život prolazi poput vala koji se snažno, a opet tako radosno i zaigrano kreće oceanom.

U njegovoj bi se blizini moje dječje, potom i mladenačko srce osjećalo prihvaćeno i sigurno, a njegova mi je pojava oduvijek i bez iznimke dopuštala biti ono što uistinu jesam.

Jednog je jesenskog jutra, u doba kad je priroda bila najljepša i kad se to niotkuda nije dalo naslutiti, sasvim iznenada prešao onu nevidljivu crtu između ovdje i ondje. Znao je da ne volim završetke, opraštanja, konačnost. Možda je baš zato i otišao tako naglo, ne ostavljajući mi vremena za opraštanje s njim.

Nisam znala što bih sa sobom ni kamo smjestiti sve emocije i sve boli koje mi naviru. Imala sam osjećaj kako izlaze iz svih mogućih zaklona i sa svih mogućih strana te nasrću na mene, očekujući da ih nekamo stavim, a ja nisam znala kamo. Nakon izvjesnog su vremena zauzele svoja mjesta u ladicama moga bića. Život se zakotrljao dalje.

Godine koje su uslijedile bile su obilježene čežnjom i nedostajanjem. Sve mi je djedovo nedostajalo. Glas, ruke, riječi, trenuci, osmijeh, toplina. Sve, baš sve. I onaj tako željeni osjećaj da me netko u potpunosti i bez iznimke razumije i prihvaća. Da pokraj nekog mogu biti ono što uistinu jesam. Taj dio najviše.

Kako sam bivala sve starija i sve više osvješćivala sebe iznutra i svijet izvana, tako sam počela i snažno osjećati da ljubav ne može nestati. Da je ona tu, u nama i oko nas, toliko moćna da ponekad pomakne svjetove kako bi nam dala do znanja da kraj kao takav ne postoji. I da smo povezani nevidljivim tkanjima pripadanja, kroz vječnost, sjedinjeni u vječnom uvodu.

Nikada neću zaboraviti taj prvi studenog. Od samog me jutra, kao i uvijek na taj dan, oko srca obujmila snažna čežnja, posipana stakalcima sjete koja su se nježno zabadala negdje u unutrašnjost moga bića. Mislila sam intenzivno na djeda i dopustila tim mislima da me odvedu na neko samo naše mjesto. U njegovo dvorište, ispod velikog dudovog stabla oko kojeg je u ovo doba godine vjetar poveo svoj ples s lišćem. Sasvim sam mu jasno u svojoj glavi prizvala glas koji mogu čuti i sada, dok ovo pišem, i zapravo je čudesno i nevjerojatno kako glas koji nisi čuo godinama, možeš još uvijek, sasvim identičan, čuti u svojoj glavi. Iz djedovog me dvorišta, s mjesta na kojem je rastao stari dud, u sadašnjost kakvu sam poznavala, dozvao moj tada trogodišnji sin koji se upravo probudio u svom krevetiću. No, neka je čudesna, tiha, a opet tinjajuća slutnja, ostala treperiti negdje oko nas.

Popodne smo većinu igračaka izvadili iz kutija i rasprostrli ih po tlu. Sjedila sam na koljenima i igrala se sa sinom, milujući nježno svoj trbuščić koji se tada ponovno, po drugi puta počeo nazirati. Na trosjedu je sjedio muškarac moga života i nešto čitao, sudjelujući svako toliko nekim komentarom ili osmijehom u našoj igri. Uz njega je zadovoljno drijemao naš pas. Bio je to jedan od onih spokojnih, svetih trenutaka koje poželiš zauvijek zamrznuti u kadru života i zbog kojeg ti dođe da sklopiš ruke u znak zahvalnosti i podigneš ih nekamo prema nebu. Trenutak čiste prisutnosti i uronjenosti u svevišnje sada.

Ne znam ni sama kako ni odakle, ali odjednom sam osjetila snažnu prisutnost ljubavi koja nije dolazila od nas, naočigled prisutnih. Nije imala veze ni s bebom koja je rasla pod mojim srcem. Jednostavno je snažno, a opet nježno odnekud ušla u naš mali stan,tog jesenjeg popodneva, prvog studenog, i smjestila se tik do nas koji smo sjedili na tlu, uronjeni u igru. Iako mi je prva i jedina misao bio onaj glas od jutra koji mi je pod starim dudom pripovijedao najljepše priče, čijih se ruku koje su uvijek, uvijek bile tako tople, i danas do u detalj sjećam, pustila sam toj slutnji da prođe kroz mene i ostavi me u igri s djetetom, no ona nije prolazila. Ljubav je i dalje snažno titrala oko nas i bdjela nad nama. Ne znam jeste li ikada imali snažan osjećaj nečije prisutnosti, dok vas razum istovremeno odvraća od toga i govori da se vratite u okvire postojeće realnosti. One gdje nakon završetaka ostaje praznina, sumnja ili nastojanje da se završetak nastavi u nekom od prizora iz knjiga religija. Pokušala sam odvratiti misli od tog osjećaja iako je predstavljao nešto najljepše što sam ikada doživjela. Oko nas je doslovno vibrirala nevjerojatna ljubav, jasnoća i razumijevanje. U jednom je trenutku moj sin uzeo jednu od igračaka s tla i pružio je na suprotnu stranu od mene, smješkajući se. Doimalo se kao da je nekome dodaje. Naježila sam se od vrha tjemena, preko svih točaka vlastitog bića, sve do nožnih prstiju. Nisam ništa pitala, ništa govorila. Jednostavno sam prihvatila tu misao, tu čarobnu spoznaju suprotnu svim zakonitostima plošnog svijeta i linearnog vremena, a koja mi je jasno govorila da se te jeseni, toga popodneva, moj djed došao na trenutak poigrati s nama.

Nisam se bojala, nisam ni od čega bježala, pustila sam tom trenutku da traje koliko želi i da nas grli. U slučaju da bilo koga od nas nešto na bilo koji način uznemiri, uvijek sam kao alibi imala svoju maštu.

Trajalo je vječno i trenutno, kako to obično biva kad nas dotaknu momenti koji ne poznaju vrijeme ni prostor kao takve. Zatim je nježno nekamo iščezlo i ostavilo mi dupkom ispunjeno srce.

Navečer smo sina stavili na spavanje i moj smo se muškarac i ja stisnuli jedno uz drugo, gledajući neki film. U jednom sam trenutku ustala s trosjeda i zamolila ga da nakratko stisne pauzu. Otišla sam do kupaonice i čim sam otvorila vrata, ponovno me obuzeo snažni osjećaj nečije prisutnosti, čiste, bezuvjetne, nepatvorene ljubavi koju ne mogu opisati. „No, dobro.“, rekla sam, čini mi se, u sebi. Na neki sam neobjašnjivi način znala da me on čuje. „Znam da si tu, s nama. Osjećam Te cijeli dan. I znam da možda nije pošteno od mene, da je sam taj osjećaj i više nego dovoljan, ali molim Te, molim Te daj mi neki fizički, oku i umu vidljivi znak da je tomu doista tako. I molim te, ne zamjeri mi što te ovo tražim. Duša zna svoje. I uvijek je ispred uma. Ali, ako ikako možeš, ja Te molim…“

Riječi su samo izišle iz mene i prostrle se negdje oko nas, a ja sam stajala i čekala. Pogled mi se zaustavio na ručniku, pravilno prebačenom preko držača. I prije negoli sam se uopće i snašla, taj je ručnik nježno, blago i sporo počeo, ničim dotaknut i bez da je prije ikada na taj način skliznuo, kliziti preko metalnog držača na kojem je bio obješen te se u istom takvom ritmu složio na tlo. Taj tonalitet nježnog i blagog bio je oduvijek djedov tonalitet. Oko mene i u meni je sve strujalo snažnom ljubavlju. Bila sam doslovno uronjena u nju. Na trenutak kao da je cijeli svijet stao i preobrazio se u ljubav. Počela sam nezaustavljivo plakati i moj je muškarac u nevjerici dojurio za mnom u kupanicu. „Deda je tu.“, samo sam rekla kroz suze. Zagrlio me snažnije nego ikada i neko vrijeme tako držao. Nije pitao za objašnjenje, nije mi rekao da bulaznim. Samo me držao, a onda je odjednom tiho prozborio: „Tvoj te djed jako voli.“

Znala sam da je tako. Inače se ne bi na ovaj način posložili svjetovi da ta ljubav i nakon fizičkog odlaska na ovaj način dopre do mene. Bila sam sigurnija nego ikada u vječni uvod.

I ta me je sigurnost vinula visoko iznad plošnog svijeta i linearnog vremena.

Za alibi sam, da mi je trebao, ionako uvijek mogla iskoristiti maštu.