Ako mi dopustiš, mogu ti ispričati.

Priču moga života.

Priču što seže daleko izvan ovoga ovdje što se čini jedinim i stvarnim.

Znaš, bilo je neko davno proljeće ili mi je barem tako ostalo u sjećanju. U njemu ja, na pragu punoljetnosti, zaokupljena svime, samo ne ljubavima što ispred sebe nose pridjev sudbinske.

Ako mi dopustiš, mogu ti ispričati kako sam tog jutra krenula na predavanje u onu veliku, pomalo osivjelu zgradu Filozofskog fakulteta, nečijim malenim automobilom koji mi je tada posudio, još nedovoljno sigurna u sebe za volanom, ali sigurna u ideju da želim zagrliti cijeli svijet. I jedino mi je to tada bilo važno, jedino sam u sebi zbrajala prečice do svijeta u cjelini, pritiščući oprezno papučicu gasa, onako kako to čini početnik. Na sebi sam imala crvene hlače, ne pitaj me kako ni odakle. Zasigurno nikada prije ni poslije nisam obukla crvene hlače i uopće ne znam kako mi je to toga jutra palo napamet, meni koja ni danas u svome ormaru nemam gotovo ništa crveno. Vidim i sada jasno pred sobom semafor na kojem sam stala, negdje nasred Slavonske avenije, da, baš ondje, i izišla u tim sudbinskim crvenim hlačama iz automobila kako bih provjerila vrata prtljažnika za koja mi se učinilo da nisu dobro zatvorena. Zaokupljena svime, samo ne ljubavima što ispred sebe nose pridjev sudbinske.

Ako mi dopustiš, mogu ti ispričati kako se ponekad proširi vrijeme. Odnosno, točnije, kako u nekoliko sekundi u kojima na semaforu Slavonske avenije, dok čekaš na zeleno svjetlo i brzinski istrčiš iz automobila da zalupiš jače vratima prtljažnika kojima na startu nisi dovoljno snažno zalupila, stane susret s ljubavi. I to onom što ispred sebe nosi pridjev sudbinska.

Ne znam ni sama kako, a opet jasno znam da mi je u krajičak oka kojim sam ga uhvatila u automobilu iza moga, stao i njegov ozbiljni, a blagi pogled, i mala mu brazda oko usana, i sjaj u crnoj kosi, i miris koji sam mu osjetila, a bez da sam ga pomirisala, i sve minule i buduće godine i svjetovi iza i ispred nas. Ušla sam natrag u automobil i pitala se u čudu gdje sam i tko je uopće on. Pitala sam se isto i ostatak dana na predavanju, u crvenim hlačama, potpuno odsutna od svih i svega, osim od one male brazde oko njegovih usana, osim njegovog mirisa u mojim nosnicama. Trajalo je još neko vrijeme, a onda je miris pomalo iščeznuo, a život poprimio uobičajeni tijek. Više nisam mislila o njemu niti o ljubavima što ispred sebe nose pridjev sudbinske.

Ako mi dopustiš, mogu ti ispričati kako je priča dalje tekla. Priča moga života.

Znaš, bilo je neko davno ljeto. Ili mi je barem tako ostalo u sjećanju. U njemu ja, u ranim dvadesetima, zaokupljena nekim zaljubljenjima, onako da ne vidiš nikoga i ništa, samo sebe i nekog tadašnjeg u epicentru Univerzuma. Ako mi dopustiš, mogu ti ispričati kako sam te ljetne večere stigla kući i zatekla svog oca na njegovom mjestu. Sjedi, promatra me, nešto bi mi rekao, a ni sam ne zna kako. Pa se nećka, pa slaže usne kao da formira riječi i onda odjednom, onako potpuno neočekivano, on koji nikada prije ni kasnije nije komentirao nekoga koga bi ili ne bi mogla voljeti njegova kćer, progovori na moje zaprepaštenje: „Vidio sam danas ljubav tvoga života.“

„Ma je li?“, naljutilo me to. Odakle bi netko drugi bio ta ljubav osim onoga kojeg u tom trenu zaljubljeno ljubim u epicentru Univerzuma? „Ma je li?“, pitam reda radi, bez želje da čujem odgovor, uhvativši se za kvaku vrata, nespremna čuti objašnjenje ovog čudnog navoda.

„Vidio sam ga, danas na nogometnoj utakmici koju sam gledao. Ozlijedio se i iznijeli su ga na nosilima s terena. Da si ga vidjela, ti bi se zaljubila.“, rekao je moj otac, spomenuvši mene u tome kontekstu zasigurno prvi, a mislim i posljednji puta.

„Ma je li?“, oprostim se, sada već vidno ljuta, i zatvorim vrata na izlasku za sobom. „Glupost! Čista glupost!“, progovaram. „Glupost!“, ponavljam pa zaboravljam.

Ako mi dopustiš, mogu ti ispričati kako je potom osvanula neka jesen. Nekoliko godina nakon proljeća iz priče, ne neposredno iza njega. Znaš, imala sam psa. Dušu pseću, neviđenu. Voljela sam ga onako da ti to ne znam reći. Jer, toliko je toga što ne stane u redove nanizane od riječi, a opet postoji između njih. Bilo je veče, toplo, nježno u kojem sam šetala s prijateljicom i psom pokraj malog kafića prepunog ljudi. Onako kako to obično biva u ranim jesenima što još kratko mirišu na ljeto. Žamori, glasovi, gužva. Zastale smo da ona nekog pozdravi. Stajala sam sa strane, ali dovoljno blizu stolovima za kojima su sjedili oni što su posegnuli pomaziti psa. U tom žamoru, glasovima, gužvi, u tom mirisu rane jeseni jedna je ruka prešla preko moje. Slučajno, u namjeri da pomazi psa, neslučajno jer slučajnosti ne postoje. Ruka iz koje je toliko nešto zaiskrilo iako nisam vidjela lice niti čula glas kojem pripada. Sve je ostalo na kratkom, naizgled slučajnom dodiru kojeg i danas u potpunosti mogu napipati na onom mekom dijelu iznad prstiju, identično kao i te jesenje večeri. Znaš, osjećala sam taj dodir još danima iako nisam mogla smjestiti odakle dolazi, kome pripada. O ljubavi sam tada već ponešto znala, a mnogo toga slutila. I te su mi slutnje polako nagovještavale ljubavi što ispred sebe nose pridjev sudbinske.

Ako mi dopustiš, mogu ti ispričati.

Priču moga života.

Priču što seže daleko izvan ovoga ovdje što se čini jedinim i stvarnim.

Znaš, bilo je neka davna zima, a ja na granici između dva života; onoga ondje što sam ga ostavljala u prošlosti i ovoga ovdje u koji sam bila spremna zakoračiti.

Bila je subota i bila sam uljuljana u sadržaj nekog prijevoda, sigurna da te večeri nikamo neći izići, a ipak sam izišla. Jer, ljubav ne bira. Posebice ne ona sudbinska.

„Imam neko žensko druženje, dođi.“, rekla je. „Ne mogu, radim na nekom prijevodu, prekratak mi je rok.“ Shvaćala je, nije inzistirala. Svejedno sam nazvala za pola sata i pitala vrijedi li poziv još uvijek. Ja, koja rijetko mijenjam smjer kad nekamo krenem. I koja se rijetko predomišljam. No, ljubav ne pita, posebice ne ona sudbinska. Čak i kad ne znaš da te čeka.

Došla sam među posljednjima i sjela na pretposljednje slobodno mjesto. Na posljednje je, za nekih pola sata, sjeo on. „Imam neko žensko druženje.“, odzvanjalo mi je. Čak i ako se nije uklapao u opis toga, uklapao se u sve moje. Od prve sekunde, prvoga trena.

Nešto mi je na njemu bilo silno poznato. Toliko nesvakidašnje, a tako mi blisko. Oči, brazda oko usana, miris u nosnicama kojeg sam se prisjetila, dodir po ruci koji sam osvijestila.

Pričali smo, pričali, pričali.

Do svitanja.

U jednom je trenutku pitao nešto od čega mi i danas zastane dah u grudima:

„Jesi li ti možda, jednom davno, na Slavonskoj aveniji, u crvenim hlačama izišla iz malog, crvenog automobila kako bi zatvorila vrata prtljažnika…?“

„Bože, crvene hlače. Avenija. Netko u automobilu iza mene s crnim očima. Nisam ih mogla ni vidjeti, ali znala sam da su crne.

Odjednom Ti.

„Jesi li ti možda, jednom davno, na nekoj utakmici nekog lokalnog kluba, ozlijedio nogu?“, nadošlo mi je samo od sebe.

„Jesam, da, pukla mi je tetiva, odakle ti to? Iznijeli su me taj put na nosilima.“

Odjednom Ti.

„Jesi li ti jednom, ima tome već dosta vremena, stajala sa psom, bijelim labradorom, ispred terase tog i tog kafića? Kao da si to bila ti, a ja sam ti tada pomazio psa…“

Odjednom Ti.

U svitanju toga jutra. U svim daljnjim svitanjima.

Odjednom Ti, ljubavi. S pridjevom sudbinska.

Hvala ti što si mi dopustio da ti ispričam priču.

Priču moga života.

Priču što seže daleko izvan ovoga ovdje što se čini jedinim i stvarnim.

Hvala Tebi, Živote, što si mi je dao.