Naša nas dječica trebaju. Trebaju onako kako nas nitko nikada nije i neće trebati.
Potreba je inače čudna stvar. Često uvjetovana. Preuveličana. U sebi krije različite namjere. Koji put je jednostavno lakše reći da nam je netko ili nešto potreban samo kako ne bismo morali zalaziti u one odaje nas samih u kojima bismo se trebali osloniti na sebe. Ne volim da mi je netko potreban. Onako klasično, onako da se „podrazumijeva“, onako uvjetovano. Radije ću do posljednjeg atoma sve probati sama kako ne bih zalazila u predjele potrebe. Mnogo više volim biti potrebna. Ljubavlju. Toplinom. Razumijevanjem.

Naša nas dječica trebaju. Trebaju onako kako nas nitko nikada nije i neće trebati. U njihovim potrebama je rijetko uvjet ili namjera. Oni nas trebaju iz ljubavi i za ljubav. Jer samo nas uistinu imaju. Kad su maleni, mi smo širina kojom mjere svoje vidike.

Od jednog trenutka jučer moje mi je starije dijete neprestano u mislima. Što god činim, kamo god idem, nosim sa sobom tu scenu.

U vrtiću dječja priredba. Roditelji dolaze u dogovoreno vrijeme, dječica već poredana na svojim mjestima. Ulazim i promatram svog dječaka s povišenog dijela stepeništa. Vidim kako mu srce kuca preko karirane košuljice koju smo toga dana obukli za tu prigodu. Znam mu svaku misao, svaki treptaj. Na licu mu osmijeh, kao i drugima, stoji na svom mjestu i tako mi je neobičan tada ondje, među drugom djecom, izvan konteksta u kojem ga najčešće viđam. I tako mi je moj i tako mi je drag da mi oči zasuze u tom njegovom nastojanju da se smije. Da bude točno ondje gdje su ga smjestili. Da malom rukom primi mikrofon i izrecitira ona četiri stiha koja smo vježbali.
No, nešto drugo vidim iznad svega. Nešto što tako snažno osjećam i mogu prepoznati i što me potpuno obuzima. Cijelim nas srcem i dušom traži. I ne može nas vidjeti u gomili lica, ali traži nas svakim djelićem. Naizgled miran, a vidim mu nemir u očima. Dječja potreba. Toliko divna, toliko neuvjetovana. Potreba na koju je potrebno odgovoriti. Uvijek i svugdje pod cijenu svega. Potreba da im se iskaže prisutnost i ljubav. Pokušavam se probiti kroz gomilu ljudi i u tom mi je trenutku nevažno što neki negoduju ili se čak ljute.
Moram biti ondje. Moram pogledati u one oči i reći im da sam tu.
Prilazim pozornici. Na njima moje trepavice. Moja kosa. Moja Duša. Sve Moje ondje stoji. U tijelu malenog dječaka koji je naizgled miran, a samo jedno traži.

„Tu je mama.“ – šapnem mu i pomilujem ga po glavici pa se brzo povučem prema mjestu na kojem nikome ne smetam.

„Tu je mama“.-jedna mala rečenica koja je umirila sve njegove slutnje i utišala sve njegove potrebe.
Ne znam opisati taj izraz malenog lica nakon što sam mu prišla. Ni taj sjaj u očima, ni glas kojim je zapjevao kasnije iz sve snage. I iako su sva dječica pjevala, meni se činilo da čujem samo njega.
Poslije ga cijelo popodne nisam ispuštala iz zagrljaja.
Dječica. Čudo postojanja. Nepresušni izvori ljubavi.
Darujmo im sebe. Toliko im je to potrebno. Sjećam se i danas jasno svih trenutaka u kojima sam kao dijete imala osjećaj da me se nije dovoljno toplo prigrlilo samo zato što se nije znalo otvoreno pokazazati ljubav.
Ljubav se ne podrazumijeva. Ona se živi i pokazuje. Vapi za tim da bude izražena, a ne začahurena u nama i pružena samo u rijetkim trenucima.
Ljubav neprestano treba strujati između nas.
Dječica nemaju potrebu ni za čim drugim, osim za čistom ljubavlju. Sve ostale potrebe koje im se kasnije rode, nastaju iz tog odnosa s nama. Ako im nismo pokazali ni dali dovoljno ljubavi, jasno i bez dvosmislenosti, njihove će se potrebe odnositi na nešto drugo.
Koliko bi ovaj svijet bio toplije mjesto kad bi ljudi otvoreno davali ljubav i podršku.
Koliko bi dječji životi bili bogatiji kad bi otac ili majka zagrlili svakoga dana svoje dijete bez nekog osobitog razloga i rekli mu nježno, iz dubine sebe:
„Volim Te.“
Ne „Ti znaš da Tebe Tvoj tata voli“, nego čisto i jasno: “Volim Te.”

Koliko bi svijet bio postojaniji kad ne bismo tražili opravdanja za neizražavanje ljubavi, u smislu da ljubav nisu riječi, već djela.

„Volim Te“
Nema djeteta koje to ne želi čuti…