ZAŠTO SE NA NEKIM MJESTIMA I S NEKIM LJUDIMA OSJEĆAMO ŽIVO, PRISUTNO I KAO DA SMO STIGLI KUĆI?

 

 

Zanimljivo je kako će čak i oni ljudi koji se puno ne propitkuju i koji kroz život idu bez previše osvrtanja, bez zadiranja u dublje slojeve ili bez osvještavanja uzroka i posljedica, primijetiti da se na nekim mjestima i s nekim ljudima osjećaju dobro, dok neka druga mjesta i neki drugi ljudi u njima mogu izazvati nelagodu, osjećaj stisnutog stanja svijesti kojeg ponekad opisuju kao da su se uvukli sami u sebe, osjećaj da se moraju neprestano od nečega ili nekoga braniti, da žele što prije otići i slično.

Kad bih definirala dobar osjećaj, bilo da se on rađa pod utjecajem nekog prostora ili neke osobe (dakako, ovo nisu jedini okidači dobrog osjećaja, no u ovom ću se osvrtu osvrnuti na njih), onda bih to stanje opisala kao stanje širenja, suprotno od onog uvlačenja u sebe kod stisnutog stanja svijesti. Kada se osjećamo dobro, dišemo duboko i svjesno, možemo osvijestiti nešto poput iznimno ugodnih trnaca ili iskrica u predjelu srca, oči su nam otvorene i sjajne, tijelo nam se uspravi, osjećamo se zaštićeno i toplo nam je, i doslovno fizički, i na način da iznutra osjećamo izvor topline. Kad se osjećamo dobro, zaobilaze nas strahovi i sumnje, ne bojimo se izraziti ono šo jesmo, ništa nam iznutra ili izvana ne predstavlja prijetnju, pristižu nam ideje, osmijeh nam spontano dolazi na lice i ne silazi s njega. Čak i kad smo koncentrirarni na neku ozbiljnu temu, blagi, spokojni osmijeh ostaje titrati negdje u kutu usana. Vjerojatno nam je ovo svima poznato, čak i ako se možda ne nalazimo suviše često u ovome, našoj duši i nama samima, silno potrebnom stanju.

Ako ste kada svjesno promatrali malu djecu, mogli ste primijetiti kako ona sasvim lako, na prvu i bez nekog nama vidljivog razloga, negoduju oko odlaska na neka mjesta (najčešće su u pitanju rečenice: „Ne volim ići tamo.“ ili „Tamo mi nije lijepo.“), a isto tako vrlo često pokazuju određenu sklonost odnosno nesklonost pojedinim ljudima, pri čemu je zanimljiv susret s potpunim strancima gdje zapravo ne postoje neki opipljivi parametri zašto bi nekome odmah poželjeli prići, razgovarati s njim, družiti se i pokloniti mu povjerenje, dok druge doslovno ne žele ni pogledati. Ovo sam najčešće viđala na putovanjima, kada bismo recimo boravili u nekom prijevoznom sredstvu gdje bi djeci nepoznati ljudi pokušavali s njima uspostaviti kontakt, prilazeći im s vrlo sličnim frazama i na slične načine, i dok bi na neke reagirali svojom punom pažnjom i s povjerenjem, druge ili uopće ne bi doživjeli ili bi se doslovno povukli, sklonili i potpuno zatvorili pristup sebi.

Sve je vibracija.

Ljudi i mjesta vibriraju na određenoj frekvenciji koju visoko senzibilni ljudi odmah detektiraju i na temelju prijašnjeg iskustva i svog snažnog unutarnjeg utiska odlučuju što će i kako dalje. Ljudi koji nisu toliko senzibilni vrlo vjerojatno neće na taj način detekirati energiju, ali će prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način osjetiti da nešto je ili nije bilo usklađeno. Primjerice, visoko senzibilna osoba će u kontaktu s osobom koja ima izrazito nisku vibraciju, odnosno ispunjena je negativnom energijom, to prepoznati na prvu i napravit će u startu sve da se zaštiti. Osobno već dugo nemam doticaja s takvim ljudima, odnosno imam ga vrlo rijetko, a kad se to i dogodi, ako je u pitanju neka poslovna suradnja, nema tih uvjeta pod kojima bih pristala na nju i nema te materijalne dobiti koja mi može nadomjestiti moj mir i dobar osjećaj. U privatnom sam okruženju davnih dana izabrala svoje ljude, a u pojedinim slučajevima u kojima iz nekog razloga nije bilo moguće potpuno prekinuti odnose, oni su svedeni na najmanju moguću mjeru, odnosno, postavljene su jasne granice tako da jedni drugima ne ulazimo u energetski prostor i tu postoji distanca.

Osoba koja nije na ovaj način osvijestila energiju druge osobe i njen utjecaj na nas će se s pojedinim teškim energijama upuštati u odnose, rasprave, poslovne i privatne kontakte i slično, i iako možda na prvu neće primjećivati ništa osobito, sasvim će sigurno nakon takvih susreta svjedočiti nekom od znakova kao što su nemir, umor, glavobolja, bezvoljnost, osjećaj da je nešto ostalo nedovršeno i iziskuje raspravu, osjećaj slabosti, manje vrijednosti, nedostatak inspiracije, nedostatak povjerenja u sebe, život i dobrotu i tako dalje, niz je vrlo dugačak. Nakon nekog vremena takvim ljudima sve navedeno može postati prirodno stanje, što bi značilo da jednostavno ta energija postaje njihova dominantna energija i oni je jednostavno žive, odnosno potpuno zaboravljaju na radost, puninu, ljepotu, inspiraciju, čaroliju, živost. I to je zapravo iznimno tužno.

No, nisu samo ljudi ti koji emitiraju određene energiju. Također i neko mjesto, odnosno prostor ima svoju vibraciju. Ponekad je njegova vibracija stara tisućljećima, što možemo osjetiti na nekim svetim mjestima, primjerice svetištima, hramovima i slično. Ponekad je određena onima koji ondje borave. Sigurno smo primijetili da se u nekim stanovima i kućama osjećamo iznimno toplo, ugodno i zaštićeno, kao da smo došli kući, dok se u drugima nikako ne možemo opustiti i stalno imamo osjećaj da smo na pogrešnom mjestu.

Kad smo svojedobno kupovali stan, suprug i ja smo neprestano, kako to već u toj situaciji biva, obilazili razna mjesta ne bismo li pronašli dom. S obzirom na moju iznimnu osjetljivost na energije, a i njegovu vrlo visoku, to je bio posebno zahtjevan projekt. Kad bismo o tome razgovarali s ljudima koji ne bi osjećali i razmišljali poput nas, nailazili bismo na nerazumijevanje, pa i podsmjeh. Nikada neću zaboraviti kad smo s jednom agenticom za nekretnine dogovorili pogledati jedan cijenom iznimno povoljan stan za tu lokaciju i takvu zgradu. Poznavajući sebe, neovisno o cijeni, lokaciji i zgradi na prvi pogled, nisam stanu unaprijed željela davati nikakvu šansu dok ga „ne osjetim“. Ušavši u stan, iako je zgrada bila nova, na vrlo zanimljivoj poziciji i slično, prožela me nevjerojatna hladnoća. I sad sam se cijela skupila u sebe kad se tog sjetim. Agentica je s naučenim modelom oduševljenja pokazivala potpuno prazni stan, spreman za useljenje bez potrebne adaptacije, s velikom terasom i pogledom na grad, no mene nije napuštala jeza. Suprug je samo šutio, sluteći moj osjećaj, a onda je u jednom trenu pitao gdje je vlasnica stana i zašto se stan prodaje. „Pa, vlasnica je zapravo umrla, stan prodaje njena nećakinja.“, rekla je agentica pomalo nesigurno. „Bila je mlada?“, nastavio je. „Pa, da, četrdesetak godina.“ – odgovorila je. „I umrla je u ovom stanu, je li tako?“, nastavio je kao da mi čita misli. „Pa, da, zapravo ne, bila je još živa kad je stigla hitna…“, započela je neku za situaciju potpuno neprimjerenu priču ta gospođa iz agencije, a mi smo oboje znali da nema toga zbog čega bismo kupili taj stan. Energija u stanu je bila toliko jeziva, čudna i hladna, baš kao i sam nastup agentice na pitanja o vlasnici, da smo kasnije oboje u autu, uključivši grijanje da se ugrijemo i dođemo k sebi, bili gotovo sigurni da je vlasnica umrla nekom čudnom smrću, vjerojatno nasilnom ili da je, što mi se najviše učinilo, počinila u tom stanu samoubojstvo. Dakako da smo poslije naišli na komentare nekih ljudi da nismo normalni što nam takve stvari kod odabira prostora za život uopće igraju ulogu, da je to sasvim nebitno ako nam odgovara cijena i ostali opipljivi parametri, ali ja jednostavno ne mogu na taj način doživljavati svijet i oglušiti se na nešto meni toliko snažno kao što je energija.

Sjećam se koliko smo puta stajali na pragovima sasvim solidnih stanova gdje nam je nešto umu neobjašnjivo govorilo da to nije to. Na kraju smo se odlučili za stančić koji po mnogima brojem kvadrata i rasporedom prostorija nije primjeren peteročlanoj obitelji, no taj osjećaj svakoga dana kad uđemo u taj prostor, ta toplina, nježnost, ta sigurnost i divota nepogrešivo govori da nismo pogriješili i svaki nas put podsjeti da smo došli upravo ondje kamo smo krenuli – DOMA.

Osjećaj koji mi pruža određeno mjesto, grad ili prostor je ono što mi pokazuje koliko je moja duša u suglasju s time. Te spoznaje ili ti osjećaji nisu za zanemariti, oni nam mogu biti snažni putokaz i olakšati nam put naše duše koja se ovamo došla ostvariti.

Kad sljedeći put na nekom mjestu ili s nekom osobom osjetite posebnu povezanost, radost, bliskost, obratite pažnju na to. Isto tako obratite pažnju na onu drugu dimenziju, kad se ne osjetite dobro, mirno, inspirirano, privrženo, sigurno.

S vremenom ćete tako točno moći znati što je dobro za vas, a što nije i krenuti za tim.

A onda će vam se otvoriti sasvim novi predjeli postojanja i obasipat će vas sasvim nova energija.

Bit ćete ono zbog čega ste i došli ovdje – ŽIVI.

Volim vas!