Zatim se vrati, sjedne na svoje mjesto i reče joj:

– Pričaj mi.

– Ne znam što bih ti točno rekla. Sve mi se čini sasvim nevažnim, a na trenutke me opet čudi.

– Osjetila si nekog kao mene kad si me prvi put vidjela? Zato si spomenula Vrata zaborava?

– Nisam. Znaš da nisam kao tebe. Ali, nešto sam osjetila. Poznajem ga. I Crni Pas ga poznaje. Znam da                           nije iz ovog  utjelovljenja. Ali iz nekog jest. Bio je danas tu. I on mene poznaje, ali nije tog svjestan kao ja. Tumači to sebi na druge načine.

– Da, na druge načine. Sviđaš mu se, eto kako on to tumači! Opčinila si ga kao i mene i kao što bi mnoge druge.

– Nisam ga opčinila tako kako ti misliš, iako i on možda misli isto. Kažem ti da nije svjestan ničeg. Ne zna da se prepoznajemo odnekud. Ne poznaje slobodu. Misli da je sve uvjetovano prolaznošću. Ne zna ni tko je. Pitala sam ga

– Želim ga vidjeti! – na to će Muškarac.

– Ne znam gdje stanuje! Ne znam ni kako se zove!

– Prošlost se ponavlja, zar ne?

– Prošlost ne postoji! Zaboravio si da smo otplesali s njom naš posljednji ples?

– Ne bojim se, ali se pitam – reče on naposljetku pa ustane i stane šetati po terasi slijeva nadesno.

Ona tada također ustane i priđe mu, a on ju zaobiđe i nastavi hodati po zacrtanoj putanji na što mu ona prepriječi put i pogleda ga ozbiljno.

– I ja se pitam, što misliš da se ne pitam? Ali u ovom smo kao i u svemu drugom zajedno. Ne smiješ sumnjati u nas. Ne smiješ sumnjati u mene. Ni u sebe. Znaš da smo zarobljeni u tijelima koja katkad sumnjaju, strahuju i pitaju se.  Ali, to čine naša tijela, ne mi. Molim te, budi uz mene. Molim te, ne zaboravi nikad da smo beskraj i bezvrijeme, mi   smo sve i sve je mi.

– A tko je on, ako smo mi sve?

– Ne znam, ali saznat ću. Nikada se ne podari pitanje, a da se istovremeno ne podari odgovor na njega.

– Ne želim te jednom izgubiti! – reče sad on glasom koji je odavao tugu, istinsku, duboku tugu bez straha i panike.

– Ne možeš me nikad izgubiti. Mi ne možemo izgubiti jedno drugo.