Kad bi me pitali sto je najvažnije u životu, a da na pitanje ne odgovorim LJUBAV, rekla bih STRAST.
Oni koji me dobro ne poznaju, vrlo bi vjerojatno nabrali čelo i podigli obrve pa tom gestom ponovili još jednom bez riječi moj odgovor, dodajući mu usput stotinjak upitnika.
Da, STRAST, potvrdila bih. STRAST prema životu koja je jedna od najvećih pokretačkih sila, usko povezana s ljubavlju, kreativnošću, intuicijom, inspiracijom, optimizmom, nadom, živahnošću. Ili na fizicko-energetskoj razini: sjajem u očima, lakoćom i poletom u koraku, smijehom, odsustvom umora…
Ne znam kako ni zašto, ali znam da me ta STRAST prati oduvijek. I ne da mi da odustanem od nje i ne želi odustati od mene ni kad je teško, kad je naizgled bezizlazno, kad su me okruživali ljudi bez imalo strasti i sjaja u pogledu, kad me dobar dio svijeta uvjeravao da sam u zabludi i da se ostavim svojih “maštarija”. U ime realnosti. Sigurnosti. Ozbiljnosti.
A ništa mi se nije činilo toliko iluzornim kao njihova realnost, sigurnost i ozbiljnost.
Ta me strast prema životu podizala iz najdubljih padova, otresala s mene prašinu, liječila bol i rastvarala zavjese da propusti sunce u mene kad sam pred njim zatvarala oči.
Navodila me da se borim. Za bolju sebe, za bolje druge, za bolji Svijet.
Davala mi nadahnuće koje sam potom dijelila s drugima. Jer nadahnut čovjek moze samo tako, i nikako drugačije. On želi cijeli svijet okupati u suncu koje mu se ogleda u očima.
Ta me STRAST naučila uživati u trenutku. U tišini. U prisutnosti. U otkucajima života.
Ona me uvijek iznova prodrma da ne zaglavim između dva kolosijeka dok vlak života u svojoj punini prolazi pokraj mene, a s njime i svi moji snovi. Pa kad prođe i posljednji vagon, za utjehu si kažem da tako mora biti. Da strast opada s godinama i ustupa mjesto realnosti.
A ne!
Neću to dopustiti dok god je mene u meni. Ako joj to dopustim, ako ugasim sjaj u očima, čežnju u srcu, umrijet ću. A drugi će misliti da sam tek onda živa.
“Vidi je, napokon je i ona shvatila da život nije iluzija. Da su snovi za sanjanje, a ne za realnost. Da ljubav prolazi. Da je život težak, a teško je loše, a ne čarobno kako je govorila.”- reći će.
Neću to dopustiti dok god je mene u meni. Neću si dopustiti stati pred ogledalo i pogledati ondje u oči bez sjaja. Hajde, jos bih nekako taj prizor opravdala samoj sebi. Ali kako da ga opravdam svojoj djeci? Kako da dođem pred njih i pokažem im put u život za koji ne osjećam nimalo strasti? Unatoč svim izazovima. Unatoč svemu teškom. I čarobnom istodobno?
A ne!
Neću to dopustiti dok god je mene u meni.
Pa ću, unatoč svemu što govori ne, još jednom reći da. Jednoj, s obzirom na okolnosti, pomalo ludoj ideji. Jednom, prije nekoliko mjeseci zadanom obećanju.
Kao zalogu STRASTI. Toj strasti za životom koja me nikada nije iznevjerila. I koja je strepila nad mojim uzglavljem i kad sam glavu gurala pod jastuk, a nju gurala od sebe…
Strasti koja me tjera naprijed i zbog koje ja tjeram sve nas.
Da ne odustajemo od života u punini!
Jer, što kad bismo znali koliko nam ga preostaje, a kad to recimo ne bi bilo mnogo…? Kako bismo tada živjeli?
Tako živim…
Ljubim vas <3